U trendu

Zašto Francuzi misle da su najbolji ljubavnici

Da je Dučić živ mogli bismo on i ja da imamo neformalno takmičenje, ko više voli Francusku? Lepo je rekao knez pesnika da ljude deli u dve grupe: one koji vole i one koji ne vole Francusku. Ovi drugi s njim nemaju šta da pričaju!

Nešo slično je i sa mnom, samo u malo blažem obliku, posle 1999. godine i bombardovanja.

Letnja noć u Nici. Diktafon nosim da snimim razgovore za moju emisiju „Poziv na randevu”. Da bi sve to imalo francuski štih odlučila sam da sve bude na francuskom jeziku osim mene i pitanja, jer od tog jezika znam samo – mersi!

Kad sad razmislim o tim mojim kretanjima po ulicama Nice i Monte Karla, gledajući koga i kako nahvatati i privoleti za razgovor, pitam se da li sam bila normalna. Kakve sam sve neprijatnosti mogla da doživim, jer nije u svakoj zemlji prihvatljivo da zaustavljate nepoznate ljude i pitate ih razne stvari.

Valjda Bog pomogne kad nešto radite čistog srca i iz velike ljubavi pa je sve prošlo bez problema.

Dvojica mladih muškaraca sede u bašti kafea u Nici i razgovaraju. Elegantni, uredni, pristojne face, i to je sasvim dovoljno razloga da se osmelim i da ih zaskočim iz zasede s pitanjem.

Prvo se izvinjavam uz predstavljanje na engleskom i objašnjenje da snimam emisiju za radio program i molim da odgovaraju na svom maternjem jeziku. Uključujem diktafon i pitam zbog čega se Francuzi smatraju najboljim ljubavnicima u Evropi?

Šeretski se osmehuju dok pričaju u diktafon, jedan pa drugi, a ja pojma nemam šta ljudi govore. Računam na njihovu pristojnost i da su gospoda pa da neće iskoristiti moje neznanje da naprave fazon i pričaju nešto što nema veze s pitanjem.

Tako se scena ponavlja nekoliko puta u raznim ulicama Nice, samo s drugim sagovornicima i na isti način. Pitam na engleskom a tražim da odgovaraju na francuskom, iako počinju odgovor na engleskom ja ih prekinem i zamolim da govore na čuvenom romanskom.

Svaki put dok oni ljubazno odgovaraju na moja razna „ljubavna pitanja”, jer šta drugo pitati Francuze nego o ljubavi, nemam pojma šta pričaju. Dok ih gledam u oči blefiram da sve znam i još značajno klimam glavom u znak odobravanja.

Jedne od tih večeri savršeno obučena dama lagano hoda u glavnoj ulici Nice i potvrđuje pravilo da kad sretneš Francuskinju ne znaš da li je pošla ili se vraća s ljubavnog sastanka.

Besprekorno izgleda. Haljina do njenog kolena koje izgleda da je od svile i pliša negovanog od rođenja. Tašna s prošivenim kockicama kao mini-baklave, lančićem „šanel” u bež boji, okačena preko ramena koje sija osunčano, dovoljno da podseća na breskvu. Tri tanka kaiša pridržavaju stopalo sa savršenim pedikirom i mekoćom pamuka njene roze tabane.

Sigurna sam da ovako izgledaju princeze kao mirisne pufne iz pudera.

„Sori, madam”, iskombinujem na dva jezika izvinjenje i pitam je koliko joj znači što svi odaju priznanje Francuskinjama da su najelegantnije žene i najposebnije ljubavnice

Dok ušećereno priča na jeziku ljubavi i dok ja ništa ne razumem šta govori, u sebi mislim da se zbog ovakvih žena postaje lezbijka, ali sačekaj lečka!

U centru Nice uskačem s prijateljem u tramvaj. Na sledećoj stanici ulazi i seda na sedište preko puta moga muškarac od četrdesetak godina, oličenje Francuza u dobrom izdanju.

Zgodan, lep, pravi poželjan muškarac ako ste već žena sklona maštarijama i estetici. Dok ga kradom posmatram, u sanjarenju stigoh u Provansu, naravno s njim.

Niz njegovo čelo slivaju se kapljice znoja od sparine, vrele, letnje večeri i njegovog trčanja do malopre, dok nije u zadnji čas uskočio u tramvaj.

Obučen u košulju kratkih rukava i farmerice ni sam nije imao mogućnost da obriše graške znoja koje su klizile s čela, jer očigledno maramicu nije imao u džepu kao i većina današnjih muškaraca. Ja imam fobiju od znoja na licu, a znoj na njegovom licu mi je stvarao nelagodu. Gledaš i ne znaš kako da rešiš banalnu situaciju pred dvadesetak ljudi oko njega.

U sekundi sam smislila plan i pripremila rešenje dok smo se podizali sa stolica da izađemo na sledećoj stanici. Propustila sam ispred sebe mog saputnika s kojim sam došla u Francusku.

Dok je izlazeći bio meni okrenut leđima, u trenutku prolaska pored Žan-Mišela, Emanuela, Simona ili ko zna kojeg imena, lagano, neprimetno sam u njegovo krilo ispustila belu papirnu maramicu. Najpre se trgao od iznenadne situacije, a sledećeg trenutka ozareno me pogledao jer smo se shvatili u sekundi.

Pored vrata, dok je tramvaj usporavao, čekali smo da se vrata otvore da izađemo, pogledala sam u njegovom pravcu šeretski se osmehujući.

On je kao saučesnik u maloj intrigi bez predumišljaja zatečen, ali vešto prihvatio da odigra svoju ulogu a da me ne ofira pred čovekom koji stoji s moje desne strane pred vratima tramvaja. Dao mi je znak rukom da mi se zahvaljuje, dok je drugom s maramicom brisao znoj s lica i vrata.

Kad smo izašli iz tramvaja, na pločniku sam se okrenula da ga još jednom u životu pogledam, jer to su situacije za koje možete dati ruku u vatru i biti sigurni „nikad više”!

Uveren da je sada situacija bezopasna po mene, nepoznati muškarac je mahao rukom, podignutom visoko iznad glava putnika koji sede, sa osmehom zahvalnosti želeo je da makar tako pokaže da poštuje moj gest.

„Orevouar” moj dragi Žan-Mišel, Emanuel, Simon ili ko zna koje je tvoje ime. Nikada on neće znati koliko je taj trenutak ispunio izmaglicom letnju noć u Nici.

Stigoh kući s punim diktafonom tuđih priča i nosim ga kao tempirnu bombu za koju ne znam kad će i da li će eksplodirati. Pronađem odmah prevodioca s francuskog, ženu koja čak ne želi da naplati uslugu jer joj je drago da mi može pomoći, a ja ću je svakako pomenuti u emisiji na odjavnoj špici.

Čekam kao osuđenik šta će reći žena kad čuje izjave s diktafona i molim se da ne bude nekog blama s obzirom na moje neznanje. Žena mi sve potanko prevede i ja odahnuh.

Muškarci su rekli generalno da su oni poznati ljubavnici zato što od rođenja ugađaju svojim devojkama, ženama uopšte i sve čine za njih (kako da prepravim život od rođenja i državu).

Dama – princeza je vrlo slikovito objasnila da jedino Francuzi poznaju peti ukus.

Pored četiri koja svi znaju: slano, slatko, kiselo, ljuto, postoji i slast ili kako njene senzualne usne izgovoriše – „umumije”.

To je čarobna formula koju njihovi muškarci ispiju u čaši rozea uz svaki ručak, dok gledaju bistro jezero u očima voljene žene.

Kako sam bila sretna kad je emisija sklopljena. Sve je odisalo na tu njihovu otmenost, kulturu, kroz eter je mirisalo na parfeme. Mislila sam da će možda neki naši muškarci poslušati i promeniti se, bar za ič.

Upamtila sam te nove lekcije i zauvek shvatila različitost komšija.

Pored prekrasnih kesa od najlona iz njihovih butika koje čuvam kao relikvije i sad u kući, ostale su priče na ce-deu snimljene, ukusi, boje i mirisi Azurne obale.

(Neda Kozomara, Politika)

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.