U trendu

Najveća varalica u istoriji fudbala: 20 godina glumio da je golgeter zbog slave i popularnosti

On je najveća varalica u istoriji fudbala. Šarmom i trikovima, kao glavnim oružjem, naterao bi velike svetske klubove da mu ponude ugovor. Zove se Karlos Enrike Kajzer – Brazilac koji je želeo da bude fudbaler bez igranja – fudbalom! Milioni dece širom sveta, posebno u Brazilu, žive san da će jednog dana biti profesionalni fudbaleri i igrati kao Romario, Ronaldo, Zidan ili Mesi, uživati u brzim i skupim automobilima, šetati u društvu lepih devojaka… Velika većina, shvativši da ne poseduju talenat potreban za tako nešto, jednostavno dignu ruke. Kajzer je svoj život proveo u prevari. Sposobnošću, pameću i hrabrošću, igrao je kao napadač 20 godina, a nije postigao nijedan gol. Žrtve prevare nisu bili nekakvi nižerazredni, amaterski klubovi. Ne, u njegovoj impresivnoj kolekciji su Vasko da Gama, Flamengo, Fluminense, Botafogo, potom francuski Ajacio, meksička Puebla.

Početkom ‘80-ih godina prošlog veka Kajzer je bio prijatelj sa Romarijom, Edmundom, Renatom Gaučom, i sa još mnogo, u to doba, ekstremno popularnih brazilskih fudbalera. U kom god klubu bi neko od njih dobio angažman, uveravali bi trenera i sportskog direktora da u Brazilu ima jedan mali “talentovani”, koji se može dovesti za vrlo malo novca. Sve što trebaju je da mu ponude ugovor na skromna tri meseca. Vjerujući Romariju ili Edmundu na reč, klub bi pristao. Kajzer bi potpisao ugovor i tu sad stupa drugi korak unapred predviđenog plana. Trenera bi uverio da mu treba nekoliko nedelja da se potpuno oporavi i uđe u formu. I tako bi najmanje mesec dana, dok bi ostali trenirali i igrali, Kajzer trčao krugove oko igrališta, a noću zatvarao kafiće i diskoteke u Rio de Žanieru.

Status profesionalnog fudbalera koristio je kako bi impresionirao devojke i odvodio ih u krevet. Nakon mesec dana trčkaranja, Kajzer bi morao da dođe na ozbiljni trening i pridruži se ekipi, gde ubacuje treći korak svoje prevare.

– Tražio bih već u prvoj minuti da mi neko doda loptu. Potom bih je napucao prvom igraču do sebe i uhvatio se rukama za zadnju ložu. Uzviknuo bih od bola i srušio se na teren. Oporavak bi trajao još najmanje mesec, mesec i po. Znate, u to doba nije bilo magnetskih rezonanci i medicinska tehnologija nije bila toliko razvijena. U nekim stvarima verovalo se na reč fudbalera. A tu sam uvek bio u prednosti – ispričao je Kajzer. Onako “povređen”, Kajzer je nastojao kod saigrača i klupske medicinske službe da razvije što bolje prijateljstvo. Kako igrači dan, dva uoči utakmice nisu smeli da napuštaju hotel, Kajzer bi se potrudio da ih dočeka u hotelu.

– Kako ne bih konkurisao za utakmicu, došao bi u hotel tri, četiri dana pre, unajmio bih desetak soba i u svaku od njih doveo devojke, koje su čekale igrače. Kad bi moja ekipa došla, nisu imali potrebe da izlaze u potragu za devojkama. Sve bi ih čekalo u hotelu – otkrio je Kajzer.

Većina klupskih lekara i ostale medicinske službe smatralo ga je jednostavno – nesrećnim. Bilo je i onih koji su shvatili da bi mogla biti reč o prevari. Igravši za Botafogo, sredinom ‘90-ih, Kajzer je kupio mobilni telefon. Šetao bi klubom razgovaravši na engleskom jeziku i pretvaravši se da licitira sa ostalim klubovima. Saigrače, koji nisu znali ni reč na engleskom, nije bilo teško prevariti, ali lekare jeste. Jedan od njih, odlučio je da proveri o čemu je reč. Dok se Kajzer tuširao, klupski doktor došao je do njegovog ormarića, otvorio torbu i vidio da uopšte nije riječ o pravom mobilnom, nego o običnoj, plastičnoj igrački. Sledeći dan Kajzer je tražio raskid ugovora.

Na staklenim nogama bio je i u brazilskom Banguu. Početna “zatezanja” zadnje lože, “bol” u preponama prolazile su, kao i svuda pre. U nedostatku igrača, trener ga je, još “nezalečenog” uvrstio u sastav. Tačnije, na klupu za rezervne igrače. Ne bi to Kajzeru bilo ništa neobično da u jednom trenutku nije morao da uđe u igru. Situacija sa kakvom se još nije susreo u karijeri.

– Kajzer, zagrej se, ulaziš u igru – reči su koje je očekivao, otprilike, kao udar groma. U tom trenutku morao je brzo nešto da smisli. Vremena je bilo jako malo. I dosetio se. – Shvatio sam da navijači celu utakmicu vređaju trenera i predsednika kluba. Dok sam se pripremao da uđem u igru, zaleteo sam se na ogradu i počeo da vređam navijače! Sudija je odmah došao i dao mi crveni karton – ispričao je Kajzer.

Predsednik kluba de Andrade bio je ljut, tražio je objašnjenje. Odmah nakon utakmice pozvao ga je na razgovor. Ušavši u kancelariju, Kajzer je pognuo glavu. – Predsedniče, pre neho što išta kažete, saslušajte me. Bog mi je dao oca, koji je, nažalost, preminuo. Srećom, dao mi je još jednog oca. Vas. Nikad neću dopustiti da neko mog oca zove lopovom i prevarantom. A upravo su to navijači vikali. Morao sam nešto da učinim – rekao je Kajzer.

Andrade, ganut kao malo dete, izvadio je papir, olovku i ponudio mu novi ugovor na šest meseci.

Nakon isteka ugovora odlučio je dodatno da iskuša sreću. Videvši da svi njegovi prijatelji igraju u Evropi, Kaiser nije želeo da zaostaje. Destinacija je bila Korzika – klub Ajacio – i najveći izazov u životu. Na njegovo predstavljanje došlo je hiljadu navijača. Bio je prvi Brazilac koji je došao u klub i svi su došli da vide novu zvezdu. Bol nije bila opcija – nije im to mogao učiniti. Kao i u “bezbroj” situacija, Kajzer je imao vrlo malo vremena da nešto smisli. Izašavši na teren, uzeo je prvu loptu i šutnuo je gledaocima na tribinu. Potom i drugu. Pa, treću, četvrtu, dok na terenu nije ostala ni jedna lopta.

Ostavši bez glavnog rekvizita za igru, treneru nije bilo druge nego da ga pošalje da trčkara oko terena i maše publici. To mu nije bio problem. Na Korzici je ostao nekoliko godina, u kojima je skupio dvadestak nastupa. Svaki put u igru je ulazio sa klupe. Po isteku ugovora vratio se u Rio i objavio završetak karijere.

U dvadesetak godina igranja skupio je trideset nastupa. I nula golova, prenosi Express.

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

Pošalji komentar