O njemu kao da se sve znalo, pa, ipak, uvek ga iznova otkrivamo kao velikog glumca, ali joลก intrigantnijeg ฤoveka.ย Dragan Gaga Nikoliฤ je tokom ลพivota dao mnogo intervjua, neke njegove misli i replike uลกle su meฤu kultne citate.
Meฤutim, jednom prilikom se osvrnuo na svoj ลพivot u autorskom tekstu, i to za tinejdลพerski magazin Huper. I u taj tekst spakovao je najlepลกe tajne svog detinjstva i mladosti koje su ga uฤinile ฤovekom kojeg smo voleli.
Prenosimo vam ga u celosti.
Sneลพni tuneli mog detinjstva
Nostalgiฤno i tuลพno seฤam se kada smo kao klinci jedne godine, krajem marta, kada se sneg otopio, pronaลกli jelku koja je izgledala sveลพe. Okitili smo je u naลกem tajnom skroviลกtu i dvadeset i neki mart proglasili naลกom Novom godinom.
Roฤen sam 20. avgusta 1943. godine u Beogradu. I danas ลพivim na Crvenom krstu gde sam odrastao. ฤini mi se da se godinama tu niลกta nije promenilo.
Detinjstvo je najvaลพniji period u ลพivotu ฤoveka, a moje je bilo veoma sreฤno. Imam utisak da se nije ni zavrลกilo. Moลพda je to pitanje infantilnosti, gluposti, ili neฤeg treฤeg.
Razlika je u tome ลกto sam danas bogat iskustvom i uspomenama.
Mnoge stvari postiลพu se – ลกarmom
Nisam bio strogo vaspitavan. Nikada me niko nije terorisao i nisam dobijao batine. Bio sam lukav i umeo da svaku situaciju prevedem na neke druge, mirnije vode.
Joลก kao mali shvatio sam da mnoge stvari mogu da se postignu ลกarmom! Ne tvrdim, da sam bio i ostao ลกarmantan. ล arm je jednostavno deo maลกte, lukavosti…
Nisam ulazio u konfliktne odnose, osim na ulici gde se trebalo pokazati od malih nogu, ne samo ko je najjaฤi, veฤ i ko ima najviลกe ideja. Uฤio sam kod kuฤe, na ulici, u ลกkoli. Zapoฤinjao sam ono ลกto mi je odgovaralo a ponekad umeo neลกto i da zloupotrebim.
Kad je zimi bilo mnogo snega…
Pripadam posleratnoj generaciji. Igrali smo se ratova po beogradskim ruลกevinama koje su predstavljale naลกe tajne ลกtabove. Bila je to neka vrsta naลกeg Eldorada. Umeli smo da ulazimo kroz kanalizacione otvore i proฤemo ฤitav kvart ispod zemlje pa izaฤemo na sasvim drugi deo grada. Bilo je mnogo izazova koji su nam raspaljivali maลกtu. Igra nas je terala da razmiลกljamo i da se snalazimo.
U to vreme zimi je joลก uvek bilo mnogo snega. U januaru februaru sve je izgledalo kao u filmu „Amarkord“. Na trotoarima su bili sneลพni tuneli kroz koje smo prolazili. U ลกkolu nismo iลกli jer nije bilo grejanja. Uลพivali smo.
Nostalgiฤno tuลพno seฤam se kada smo kao klinci jedne godine, krajem marta, kada se sneg otopio, pronaลกli jelku koja je izgledala sveลพe. Okitili smo je u naลกem tajnom skroviลกtu i dvadeset i neki mart proglasili naลกom Novom godinom!
ล kolu sam doลพivljavao kao izlet. Uฤenje me nije optereฤivalo. Brzo sam shvatio da ne moram po ceo dan da sedim kod kuฤe i uฤim napamet. Bavio sam se sportom, krenuo na dramsku sekciju. Znao sam da ฤe te vanลกkolske aktivnosti uticati na profesore. Manje ฤe me pitati a viลกe ฤe mi poklanjati ocene. Igrao sam u bajkama. U „Sneลพnoj kraljici“ glumio sam Kaja i postao zvezda ลกkole!
Moja pretpostavka se ostvarila. Profesori su „trgovali“ mojim ocenama. Profesorka srpskog je imala dogovor s profesorom matematike. Ona bi njegovom uฤeniku poklonila ocenu, a ovaj bi meni dao bolju ocenu iz matematike. Tako se zavrลกila tadaลกnja osmoletka.
Najmlaฤi student
Upisao sam ฤetrnaestu beogradsku gimnaziju, ali poลกto sam bio nevaljao brzo su me izbacili. Roditelji su me onda upisali u Ekonomsku ลกkolu. Pohaฤao sam je fakultativno.
Po tradiciji, opet sam se prijavio na dramsku sekciju. Ponovo je bilo „trgovine“ ocenama. Posle druge godine ฤuo sam da bez zavrลกene srednje ลกkole moลพe da se polaลพe prijemni ispit za pozoriลกnu Akademiju. Primili su me i tako sam s nepunih sedamnaest godina postao najmlaฤi student Beogradskog univerziteta. Morao sam da polaลพem neke diferencijalne ispite, ali poลกto su me propitivali profesori koji su me veฤ primih na Akademiju – nije bilo problema!
Posle druge godine studija dobio sam prvi posao. Imao sam znaฤajnu ulogu u TV drami „Dvesta hiljada za troลกak“. Taj ruski komad reลพirao je pokojni Slava Ravasi. Igrali su poznati glumci i ja student!
Bilo je to vreme kada joลก uvek nije postojao magnetoskop i kada se snimalo uลพivo. Snimi se ฤitav ฤin onda se pravi pauza. Ako neko pogreลกi pred kraj, sve mora ponovo da se snima. Bilo je to veliko optereฤenje, ali i moj prvi susret s televizijom. Jedini televizijski studio u to vreme bio je na Sajmiลกtu.
Posle te uloge dugo niลกta nisam radio. Kao posle prve ljubavi. Desi se, a onda zatiลกje…
Bio sam zaljubljive prirode. Ljubav uvek isto funkcioniลกe. Tu se sve generacije ponaลกaju isto. I ona pre moje i moja i one neลกto malo posle moje i ove danaลกnje.
Svi se foliraju. Ljubav je tektonski poremeฤaj. Ne moลพe ฤovek tada da se ponaลกa drugaฤije lli da pronaฤe stil kako bi ga manje bolelo. Nema bezbolne ljubavi ili one idealne! Sve je to onako kako mora da bude ili kako zapravo jeste. Treba to prihvatiti.
Snimanje filma – u magnovenju
Pre taฤno ฤetiri decenije, 1964. godine, snimio sam prvi koprodukcioni film „Jednooki vojnici“. Snimalo se u Beogradu, Dubrovniku, Rimu… U to vreme filmovi su se snimali po osam meseci i godinu dana. Dobrodoลกlo mi je to iskustvo. U neku ruku bilo je i pogreลกno. Radio sam po zapadnom sistemu, a kasnije sam uletao u filmove koji se snimaju za dvadesetak dana. Tu sam dosta nauฤio. Na pozoriลกnoj Akademiji nema mnogo priฤe o filmu. I danas je tako, a trebalo bi to promeniti. Taj moj prvi film nikada nije javno prikazan.
Dลพimi Barka se desio nenadano. Bio sam u magnovenju. Snimio sam taj film „Kad budem mrtav i beo“ onako kao da sam ga prosanjao. Dok sam se okrenuo, pomislivลกi da sam neลกto shvatio, veฤ je sve bilo gotovo. Kvalitet tog filma i te uloge jeste u tome ลกto nisam mnogo razmiลกljao. Stihijski sam se bacio na tu ulogu, kao neplivaฤ u duboku vodu. Morao sam da preลพivim.
Bilo mi je to veoma znaฤajno. I sve ลกto se kasnije deลกavalo za mene je bilo neverovatno i kao sluฤajno.
Seฤam se Pule, pulskog festivala i velike Jugoslavije. U Areni je bilo dvanaest hiljada hudi. Pamtim taj ogroman aplauz. Hotel Rivijera, u kome sam bio smeลกten, bio je udaljen 500 metara od Arene. Nikada neฤu zaboraviti stampedo ljudi koji su jurnuli za mnom po autogram!
U to vreme mogao sam samo na televiziji da vidim kako cepaju i kidaju Bitlse!
Normalno je ลกto je bio takav odnos prema glumcima. Publika je imala jedino nas. Danas klinci imaju sve preko interneta. Popularnost je u tom trenutku bila opasna zastraลกujuฤa, ali i lepa i prijatna.
Noge su poฤele da mi drhte, pomislio sam da je gotovo…
ฤuvena je ona anegdota kada sam prevario reditelja ลฝiku Pavloviฤa rekavลกi mu kako znam da pevam. ฤinjenica je da me je pred snimanje pitao da li znam da pevam i ja sam potvrdno odgovorio. Na snimanju se ispostavilo suprotno!
Meฤutim, nije ni gospodin Pavloviฤ bio toliko naivan. Da je njemu pevanje bilo toliko znaฤajno viลกe bi na tome insistirao.
Nisam ja slagao rekavลกi da znam da pevam. I danas tvrdim da to umem. Verujem u to!
Kao mlad glumac voleo sam da radim poslove kaskadera. Ubeฤivao sam reditelje kako mogu da prevrnem kola, jaลกem konja, padnem s konja… ฤak sam oblaฤio kaskaderske uniforme i padao pod tenkove. Kaskaderi su bili moji drugovi koji su me svaฤemu uฤili.
Bilo je to na snimanju jedne od epizoda u „Povratku otpisanih“. Ubedio sam reditelja Acu ฤorฤeviฤa kako mogu da pratim Krigera po ลกini koja je stajala dvadeset metara iznad zemlje. Snimali smo u napuลกtenoj centrali na Dorฤolu. Trebalo je tridesetak metara da ลกetam po njoj. Dole nije bilo nikakve mreลพe. Tada sam se prvi put uplaลกio. Doลกao sam do pola i noge su poฤele da mi drhte. Pomislio sam da je gotovo. ฤuฤnuo sam, zagrlio ลกinu i poฤeo da se znojim. U ekipi je bio tajac. Popeli su gore dva kaskadera i sve se dobro zavrลกilo. Bilo je to najveฤe poniลพenje koje sam sebi priredio, ali iskustvo koje mi je pomoglo da shvatim kako nisam svemoguฤ i da ne treba mnogo da se kockam sa sudbinom. Nije sve u ludoj hrabrosti.
Atelje 212 – pozoriลกte puno razumevanja
Posle mnogo godina ponovo sam zaigrao u pozoriลกtu. Draga mi je uloga slavnog francuskog glumca Frederika u Beogradskom dramskom pozoriลกtu.
ฤlan Ateljea 212 postao sam joลก 1969. godine. Pozoriลกte je imalo razumevanje za naลก rad van teatra. Imao sam mnogo uloga u pozoriลกtu, a onda je doลกla egzekucija. Pozvali su me da igram u pariลกkom Teatr d’ la Vil. Bilo je to 1981. Ponudili su mi glavnu ulogu u komadu Maksima Gorkog „Na dnu“.
Desila se sliฤna anegdota kao sa pevanjem. Kada su me pitali da li govorim francuski, samouvereno sam rekao da znam!
Prvi put sam glumio na francuskom, verovatno sa pogreลกnim akcentom, ali to je bilo dobro za predstavu. Reditelj Luฤijano Pintilije je zamislio da predstavu igraju stranci. Kasnije sam dobio ulogu Isusa Hrista u predstavi โMajstor i Margarita“. Tu je veฤ postojao imperativ da moram pravilno da govorim…
Kako sam rasplakao profesorku…
A s francuskim je sve poฤelo joลก u ลกkoli. Veฤ sam rekao da nisam bio ลกtreber i lider u ocenama. Gospoฤa ฤuriฤ nam je predavala francuski. Zvali smo je Madam Soliter jer je bila veoma visoka.
Jednu tuลพnu pesmu Viktora Igoa o smrti njegove ฤerke uspeo sam da nauฤim napamet i uvek sam je recitovao kada bi Madam Soliter reลกila da me propituje gramatiku! Govorio sam odliฤnim francuskim akcentom i uvek bih bez izuzetka rasplakao profesorku. Posle toga niลกta me viลกe ne bi pitala.
Kasnije sam se dobro snalazio igrajuฤi u francuskim filmovima.
Saradnja sa ล otrom
Nema sumnje da sam na poฤetku dobio pravu ลกansu u filmu „Kad budem mrtav i beo“. Nisam nezadovoljan ni ostalim ulogama koje su vodile ka formiranju glumaฤkog profila.
Postao sam neka vrsta buntovnog heroja, mladog ฤoveka s ulice koji je stalno u borbi sa nekakvim pravilima. Mnogo je filmova iza mene i svakom se uvek podjednako radujem kao i najnovijem filmu Zdravka ล otre โPljaฤka Treฤeg rajhaโ.ล otra i ja saraฤujemo viลกe od ฤetrdeset godina, dobro se poznajemo i imamo prijateljski odnos. Imam tu privilegiju i mogu da mu kaลพem ako mi se neลกto ne dopada i ako ลพelim da promenim.
Moja uloga Glavonje je sedamdeset odsto na nemaฤkom jeziku, ลกto gledaocima moลพe da bude simpatiฤno.
Ona Dorฤolka, ja Krstaลก…
Deo moje strategije bio je da se o meni privatno mnogo ne zna. Znaฤajne su mi bile mnoge stvari udaljene od profesije.
Tako komentariลกem svoj brak sa Milenom Draviฤ. Sliฤnog smo vaspitanja, sliฤnog mentaliteta, ona je Dorฤolka, ja Krstaลก… Razumemo se. Naravno da je plus to ลกto smo ipak uspeลกni ljudi i ลกto je olakลกavajuฤa okolnost da ne nastanu neke psiholoลกke rane…
Svestan sam toga da glumac moลพe da ima odreฤenu moฤ nad gledaliลกtem. Znam da ima onih koji ฤe zbog mog lika piti kafu koju reklamiram. Bolje da je tako nego da je posao za koji sam se ลกkolovao promaลกena investicija. Prija mi kada neko pohvali moj rad.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com