Na Đurđevdan, uz pesmu i smeh, devojke se tradicionalno “šale” tako što ih drugarice gurnu u reku. Iako danas deluje kao zabavna igra, ovaj običaj ima korene u arhaičnom kultu vodene žrtve. Srpski mitolog Veselin Čajkanović smatrao je da se iza ove radnje krije ritualna supstitucija ljudske žrtve – obred kojim se božanstvu reke simbolično prinosi nevesta, kako bi donela plodnost poljima.
Čajkanović smatra da se iza ove radnje krije ritualna supstitucija ljudske žrtve – obred kojim se božanstvu reke simbolično prinosi nevesta, kako bi donela plodnost poljima.
Običaj koji je zadržao formu, ali ne i značenje
Guranje devojke u vodu uz obavezno “spašavanje” može da izgleda kao nestašluk, ali u staroj religiji Srba to je bio trenutak u kojem se ženska osoba prinosila mitskom biću iz reke. Ova „sveta svadba“ između božanstva i ljudske žrtve trebalo je da osigura plodnost, kao što se u Egiptu reci Nilu svake godine darivala devojka.
Magija analogije i snaga rituala
Po pravilima analogne magije, veza između vode (kao simbola života) i mlade žene (kao simbola plodnosti) bila je ključna. Voda je uzimala mladu, da bi zemlja dala plod. Danas ostaje samo eho tog verovanja, dok pravi smisao ostaje zakopan u mitološkoj prošlosti.
Tragovi mita u savremenim običajima
Iako danas niko ne doživljava guranje u reku kao religiozni čin, činjenica da je običaj opstao do današnjih dana govori o njegovoj ukorenjenosti u kolektivnoj svesti. Time Đurđevdan ostaje primer kako rituali menjaju formu, ali zadržavaju dublje značenje.
(Nportal)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com