U trendu

Parališući STRAH od samoće

– Ne mogu svi osećati isto, recimo gde je porodica velika i oni od dva člana i samci – naravno da je drastična razlika. Da li vas je toliko strah od samoće ako živite samo sa jednom osobom da se šta ne dogodi i ostanete sami i zbog toga ne možete da se opustite, da gledate u budućnost, strah vas parališe.

Jedino što želim je da ne ostanem sama, da poželim da me nema, da smišljam kako da se ubijem samo da ne budem sama, da se nagutam lekova ili nešto drugo, plašim se visine pa mi se ne skače sa zgrade, ali recimo zato dva dana nisam pila vodu da me što pre nema. Strah je toliko jak od samoće da ja više ne znam kako da ovo rešim, a ni rodbina me ne želi, sve je to od kada je iznenada umro jedan član poridice, a roditi ne mogu iz zdrastvenih razloga. (nenanitic)

– Pa sad nemoj baš tako da razmišljaš. Uzmi pročitaj neku stručnu literaturu ili radi posao koji može da te ispuni i umori. Pomisli samo koliko ima loših ljudi na svetu kojima na pamet ne pada da dignu ruku na sebe. Možda bi baš neki koji sada čitaju tvoj uvodni post trebalo da budu tamo gde ti želiš sebe da vidiš. Što si ti lošija od njih? (radyu5)

– Samoća istinska ne postoji, postoji samo naš subjektivni osećaj.

Ako nam se to dogodi u životu, a da ne vidimo izlaz, osećamo strah i teskobu, onda je vreme da popričamo sa stručnim licem.

Realni životni događaji mogu čoveka da lome i da ga bace u razna psihička stanja u kojima nije mogao nikad pre toga da se zamisli. U tim situacijama, veoma često, ne može da nam pomogne čak niko iz bliskog okruženja.

Život je veoma lep ako istinski želimo da ga živimo i da gledamo širom otvorenih očiju. A izazovi su razni. Često veoma teški. Zato treba da gledamo oko sebe i uvek ćemo videti da nismo baš najlošiji.

Kad je mojoj baki umro sin, imala je utisak da joj se život raspao. Onda je došla jedna žena da izjavi saučešće, žena koja je prošla ratni vihor. Kad je videla moju baku slomljenu, ispričala joj je svoju priču: dva sina ubijena, troje unučadi ubijeno, ona silovana. I kaže: “Gledaj me, živim!“ Imala sam utisak da se moja baka nekako trgla nakon tog saznanja.

Moraš dalje. Gubatak bliskog člana porodice je težak sigurno, ali se da prevazići. (Sofija)

Napišite i Vi šta mislite o ovoj temi na Forumu Krstarice…

Pratite Krstaricu i preko mobilne aplikacije za Android i iPhone.

Pogledaj komentare (11)