Praktiฤno na 20. godiลกnjicu agresije NATO-a na SR Jugoslaviju iz Priลกtine nam stiลพe albanska „platforma“ za reลกenje kosovskog pitanja. Zapravo, ne „platforma“, veฤ ultimatum.
Beograd ฤe odgovoriti na zveckanje oruลพjem
Praktiฤno na 20. godiลกnjicu agresije NATO-a na SR Jugoslaviju iz Priลกtine nam stiลพe albanska „platforma“ za reลกenje kosovskog pitanja. Zapravo, ne „platforma“, veฤ ultimatum, kao da su ga izdiktirali vlasnici najmanje 300 atomskih bombi. I ลกta sada da radimo oko te „platforme“, da se smejemo ili da plaฤemo? Juลพna srpska pokrajina, zemlja sa fusnoticom, ลกalje nama „platformu“.
Ali iza fusnotice ne stoji samo Priลกtina, veฤ i mentori koji imaju bombe. Koji kao da su ฤekali 20. godiลกnjicu agresije da bi nas opet podsetili da oni nemaju nameru da promene miลกljenje. Dobro je da nam svojevremeno iz Haga savetodavno miลกljenje o kosovskoj samoproglaลกenoj nezavisnosti nije odaslato na Vidovdan, pamtilo bi se. Hoฤemo li i ovu „platformu“ pamtiti po 20. godiลกnjici rata za Kosovo?
Hoฤemo li, dakle, i kako uspeti da izbegnemo direktan izbor izmeฤu sile i prava, hoฤe li to, ipak, na kraju biti puko pitanje izmeฤu moฤi i slabosti? Hoฤe li to, ipak, biti i politiฤko reลกenje koje se zasniva na interesima, a manje na lekcijama iz istorije, hoฤe li nas to definitivno uveriti da ลพivimo u hobsovskom svetu hegemonije i sile u militaristiฤkom politiฤkom diskursu geoekonomskih motiva?
No, kako god da bude to miลกljenje, evropska istorija je pokazala da se sukobi ne mogu reลกavati bez analize njihovih uzroka i da se mir i bezbednost ne mogu nametati silom. A zalaganje za pravni poredak zahteva, pored priznavanja svega toga, i politiฤki kompromis za njegovu zaลกtitu. Jer, nije dovoljno samo izabrati miลกljenje.
Ameriฤki i NATO rat protiv SR Jugoslavije 1999. godine bio je nezakonit i prema ameriฤkim i prema meฤunarodnim zakonima. Ameriฤki Kongres nikada nije glasao za takvu odluku, UN nikada nisu usvojile takvu odluku, Jugoslavija nije posedovala nikakvo oruลพje za masovno uniลกtavanje, nijedan jugoslovenski vojnik, avion ili brod nije preลกao granice zemlje da bi napao neku NATO drลพavu.
„Pregovori“ u Rambujeu nisu bili pregovori, aneks B traลพio je potpunu NATO okupaciju celokupne jugoslovenske teritorije. Pravi cilj rata bilo je rasparฤavanje SR Jugoslavije na ลกto manje delove i potpuna vojna, politiฤka i ekonomska dominacija SAD na Balkanu, kao i ruลกenje koncepcije nacionalnog suvereniteta malih drลพava. Priฤe o ljudskim pravima i univerzalnoj pravdi za sve u vizuri takve demokratije priฤe su za malu decu. Ono ลกto je Priลกtina jednostrano proglasila doletelo je na krilima NATO aviona. Poklonjeno.
No, kako sada posle svega izaฤi iz tog pravno-politiฤko-strateลกkog ameriฤko-albansko-srpskog ฤorsokaka? Ili, jednostavnije, zaลกto Amerikanci viลกe vole Albance nego Srbe? Je li istina zaista u tome da su Albanci rekli i pokazali Amerikancima da bi mogli da sa njima, Albancima, u regionu, pa i ลกire, imaju velikih problema, dok su Srbi bili konstruktivni, miroljubivi i uzdrลพani? Drugim reฤima, da su Albanci pokazali โveฤi remetilaฤki kapacitetโ od Srba? Kuda sve to moลพe da odvede?
Amerikanci su propustili da oko Kosova osvoje srca i duลกe veฤine Srba, propustili su da otvoreno pokaลพu kako cene dostojanstvo srpske drลพave. Pribeลพiลกte od etiฤkog stava moralnosti naลกli su u krutom stavu amputacije dela srpske drลพavne teritorije. Oฤekivali su da ฤe biti dovoljno ako Srbima daju dovoljno farmerki, dovoljno rok muzike i dovoljno „Mekdonaldsa“. Pogreลกno. Srbi nisu uฤestvovali u โhladnom ratuโ da bi zavredeli takav grub postupak.
„Novi albanski prostor“, termin koji se u Tirani i Priลกtini koristi od 1999. godine, ekonomsko, politiฤko, kulturno, saobraฤajno povezivanje Kosova i Albanije, potpuna integracija, o kojoj sada, naravno, niko neฤe otvoreno da govori, postaviฤe vrlo brzo i pitanje teritorijalnog povezivanja s Albancima u Crnoj Gori i u Makedoniji. A to je potencijalno novo „bure baruta“ na Balkanu. Da li o tome neko razmiลกlja u Vaลกingtonu?
Dijalog izmeฤu Srba i Albanaca nije ni zapoฤeo. Dve nacije, dve kulture, dve religije, dva jezika, isti ลพivotni prostor. I nasleฤe nepoverenja i krvavih sukoba. Kako to sve prevladati? Da bi se krenulo napred prvo je potrebna zajedniฤka vizija tog prostora, zajedniฤki stav o krajnjem ishodu. Sa Zapada se Beogradu i Priลกtini sugeriลกe da se krene od obiฤnih svakodnevnih pitanja i problema, od struje, vode i saobraฤaja. Istorija โzamrznutihโ sukoba pokazuje da ta metoda nikada nije bila uspeลกna. Da se prvo bavite komunalijama, a posle ฤemo o drลพavi, to nigde u svetu nije uspelo. UN na Kipru pokuลกavaju da primene tu metodu veฤ 35 godina, ali bez rezultata.
Naime, kada bi postojao zajedniฤki srpsko-albanski stav da niลกta nije dogovoreno, sve dok ne bude dogovoreno, onda bi dijalog o svim ostalim stvarima, voda, struja, povratak izbeglica, saobraฤaj, sve bi to bilo daleko lakลกe izvodljivo. I sve bi to bilo mnogo brลพe da i albanska strana poลกtuju oseฤajnost srpske strane. Da postoji zajedniฤki stav o krajnjem ishodu, uslovljen opลกtim sporazumom o svim nereลกenim pitanjima, onda bi i pretresanje teลกkih i komplikovanih problema bilo olakลกano. Ali Priลกtina odbija bilo kakav kompromis, a Vaลกington preko Priลกtine i kosovskog pitanja, zapravo, vrลกi pritisak na Beograd da se distancira i od Moskve i od Pekinga. U takvom ambijentu reลกenje problema je daleko, za to ฤe trebati mnogo vremena, mnogo javne, a joลก viลกe tajne diplomatije.
(Lazanski, Novosti online)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com