Sedmoro Braunove dece: Sajmon, Tora, Erik, Lili, Kristijana, Sebastijan i beba Egi, lako bi mogla da budu i najnestašnija deca u istoriji sveta. Izmučeni otac radi po celi dan u lokalnom pogrebnom preduzeću da bi izdržavao svoje problematično potomstvo. Majka im je umrla pre samo godinu dana, ali stroga tetka gospodina Brauna, koja im novčano pomaže jer njegova primanja nisu dovoljna, preti da će im uskratiti izdržavanje ukoliko se gospodin Braun ne oženi ponovo u roku od mesec dana. Gospodin Braun odlučuje da deci ne kaže ništa o tome. Kada mališani to doznaju, pomisle da ocu uopšte nije stalo do njih čim neće da im kaže da će uskoro dobiti maćehu. Braun stalno sluša o tome kako je prava stvar za njega zapravo neko ko se zove dadilja Mekfi, ali on ne zna ko je ona, niti kako da je pronađe.
Ema Tompson i Lindsi Doran rade kao tim scenarista (Doranova je producent još od 1990. godine, kada su se upoznale na snimanju filma „Ponovo mrtav“, u kom je Ema Tompson igrala glavnu ulogu). U tom trenutku Lindsi Doran je „obeležila“ deset godina potrage za nekim ko će delo Džejn Ostin – „Razum i osećajnost“, adaptirati za dugometražni film. Kada je odgledala nekoliko epizoda humorističke TV serije za koju je Ema Tompson pisala scenario (serija se zvala baš prikladno – „Tompson“), znala je da je našla pravu osobu za adaptaciju iako Ema nikada nije napisala scenario za igrani film.
Kao iskreni poštovalac dela Džejn Ostin, Ema Tompson je prihvatila zadatak čim je završila snimanje filma „Ponovo mrtav“. Pet godina kasnije, film „Razum i osećajnost“ je završen. Kritika ga je dobro prihvatila, bio je veliki bioskopski hit i nominovan je za nagradu Oskar u sedam kategorija, uključujući i najbolji film. Ema Tompson je dobila Oskara za najbolji adaptirani scenario. Takođe, ovaj film je dobio nagradu Zlatni globus za najbolji film – dramu, i nagradu BAFTA za najbolji film.
Knjige koje je početkom šezdesetih godina napisala Kristijana Brend govore o legendi – čarobnoj dadilji nemirnog pogleda, koja uspeva da obuzda gomilu nemirne i nemoguće dece. Koristi magiju da bi ih naučila određenim lekcijama, a kako oni usvoje neku lekciju, tako se njen izgled menja nabolje. Priče o sestri Matildi generacijama su se usmeno prenosile u autorkinoj porodici. Kristijana Brend je zapravo umetničko ime književnice Meri Kristijane Luis, nagrađenog misterioznog pisca. O ovom liku ona prvi put govori u svojoj antologiji „Naughty children“ (koju je ilustrovao njen rođak, Edvard Ardizon, čuveni ilustrator knjiga za decu) i kasnije u tri svoje knjige.
Priča je smeštena u malo selo nadomak Londona u kasnoj viktorijanskoj i ranoj edvardijanskoj Engleskoj. Kako u bajci nije precizirano o kom se periodu tačno radi, Džouns i scenarista Majkl Hauels imali su veliku slobodu prilikom stvaranja sveta u kom živi dadilja Mekfi. „Jeste to kasni viktorijanski period, ali je reč o viktorijanskom dobu koje znamo iz slikovnica“, objašnjava Hauels. „Nismo bili vezani za neki određeni datum, što je, u stvari, jako lepo. To je samo izmišljen viktorijanski period, u koji će ljudi zakoračiti zajedno s ovom porodicom dok se priča odvija pred njihovim očima.“
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com