Srpskom protestnom pokretu preti neuspeh, kao i mnogim sličnim širom sveta a razlog je uvek isti, odbijanje saradnje sa političkim partijama, zbog čega se postavlja pitanje da li mladi u Srbiji zaslužuju promene koje traže, prenosi danas Dojče vele analizu protesta lista Frankfurter algemajne cajtung (FAZ).
„Mesecima se održavaju protesti protiv predsednika Aleksandra Vučića i njegove stranke, a sredinom marta se na jednom mitingu u Beogradu okupilo više od 300.000 ljudi. Toliko masovne proteste Srbija nije videla još od oktobra 2000. kada je zbačen Slobodan Milošević. Četvrt veka kasnije, neki u Srbiji veruju da se istorija ponavlja“, piše Mihael Martens za Frankfurter algemajne cajtung (FAZ) u opširnoj analizi snage i slabosti ovih protesta.
Autor navodi da se „protestni pokret, koji je započeo u akademskim krugovima, proširio, iako i dalje studenti čine njegovu okosnicu i određuju njegov ton“, ali da se „ni posle pola godine, nijedno ime“ za njega ne vezuje.
„Ono što je u početku bila snaga, moglo bi, na duže staze, dovesti do neuspeha protestnog pokreta. Jer trajno odsustvo vođstva preti da postane velika slabost – isto kao i politička nezavisnost pokreta“, smatra autor, a prenosi Dojče vele.
Martens dalje piše da „ti studenti nipošto ne žele da imaju posla sa političkim partijama“, da su mnogi gotovo ponosni na to, i smatra da je to razumljivo i logično s obzirom na stanje srpske opozicije.
O opozicionim strankama u Srbiji autor kaže da su međusobno zavađene i da „neke od njih predvode političari koji se i sami smatraju korumpiranim“.
„Stiče se utisak da Vučiću i njegovoj stranci prebacuju korupciju i zloupotrebu položaja samo zato što bi i sami voleli da dođu na vlast – kako bi se bavili korupcijom i zloupotrebom položaja“, kaže autor.
Martens ukazuje međutim da Srbija nije ni Rusija ni Belorusija, da ima „očuvan parlamentarni sistem“ i da na vlast dolazi onaj ko osvoji većinu u parlamentu, što su, kako kaže – ipak stranke.
„Bez stranaka se malo šta može postići u parlamentarizmu“ navodi autor i dodaje da „protestni pokreti mogu da pokrenu važne promene, ali ne mogu da sačuvaju svoju energiju zauvek“ te da se „u nekom trenutku demonstracije jednostavno ugase“.
„Zbog toga se postavlja pitanje dugoročne perspektive protesta čiji učesnici ne žele da imaju posla ni sa jednom strankom, niti žele da osnuju sopstvenu“, piše Martens.
Na retoričko pitanje o tome da li demonstranti možda imaju na umu revoluciju, autor odgovora da bi takav jedan prevrat bio malo verovatan zbog toga što Vučić itekako ima podršku stanovištva koje čini oko 40 odsto biračkog tela“.
„Upravo zato do promene vlasti može doći samo regularnim putem – preko izbora i političkih partija“, piše autor i objašnjava da „partije mogu da učvrste i kanališu prolaznu i nejasnu političku volju koja se ispoljava u masovnim protestima“.
Martens u članku za FAZ navodi ključne misli o ovoj temi nobelovca Elijasa Kanetija (Masa i moć) i američkog novinara Vinsenta Bevinsa („Ako sagorimo. Decenija masovnih protesta i izostala revolucija“).
„Bevins se u svoj knjizi bavi pitanjem zašto su toliki masovni protesti u skorijoj prošlosti propali. On je razgovarao sa više od 200 svedoka i aktivista iz desetak zemalja u kojima su između 2010. i 2020. izbijali veliki protesti“.
„Sedam od tih zemalja doživelo je nešto gore od neuspeha: situacija se pogoršala… Kult partijskog nezavisnog stava često je nosio seme neuspeha u sebi… Ne postoji politički vakuum. Ko se sprema da promeni politički sistem, mora biti spreman da, u slučaju uspeha, preuzme vlast“, citira FAZ Bevinsa koji je takođe upozorio da ne treba previše očekivati od masovnih protesta, ukazujući da „Inspirativni, demokratski eksperimenti ne dovode nužno do promena.“
Martens smatra da je upravo to „slučaj i sa Srbijom“.
„Deo srpske društvene scene već mesecima idealizuje i pravi heroje od studenata koji protestuju. A onome ko iznosi sumnje ili vidi nedostatak strategije iza protesta, brzo će biti dodeljena etiketa pristalica Vučića. Pogotovo što mnogi studenti, kao i mnogi opozicioni srpski mediji, pa i strani izveštači, nekritikčki slave njihovu akciju“, ukazuje autor.
„Čini se da su neki čak počeli da veruju da je moguće da, samo kroz svoje proteste, Srbija postane bolje društvo, brže nego što je to iko mogao da zamisli“ primećuje autor i zatim upozorava da bi „razočarenje moglo biti još veće“ te da bi se moglo dogoditi vrlo brzo.
„Dovesti 300.000 ljudi ili više na proteste je snažan znak. Ali, ako iz toga ne nastane stranačka politička alternativa, dugoročno gledano, to ništa ne znači. Ili je samo način da bezazleno potroši vreme. Isto tako su ti ljudi mogli da igraju mini golf“, piše FAZ.
Autor ukazuje da nova stranka u Srbiji nije ni na vidiku, uz opasku da je „mnogo lepše voziti bicikl od Srbije do Francuske… nego se posvetiti napornom partijskom radu“.
„Počinje se u lokalnoj politici. Dok drugi uživaju u večeri u kafama ili sa porodicom, članovi stranaka diskutuju o akcijama lepljenja plakata i statutima. To su sitni kompromisi u polupraznim salama“, piše FAZ i konstatuje da tu „nema ničeg glamuroznog“.
Autor naglašava da u „parlamentarnim demokratijama, stranke jesu i ostaju glavni mehanizmi prenosa političke volje“ uz nekoliko oštrih reči na račun onih koji protestuju čiji, kako ga je nazvao, prezir prema strankama karakteriše kao duboko antidemokratski.
„Prezir prema strankama – svim strankama – koji dolazi od ponosnog nezainteresovanog stava mnogih mladih aktivista, duboko je antidemokratski. Arogancija kojom se distanciraju od političkih stranaka i uzdižu iznad njih nameće pitanje: „Da li mladi ljudi u Srbiji zaista zaslužuju promene koje traže?“ dodajući da se to pitanje ne postavlja samo u Srbiji.
(Beta)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com