Pre pet godina Rej Bredberi doลกao je na svoje kada je NASA mesto sletanja svog rovera „Curiosity“ na Marsu nazvala po njemu. Slavnoj SF starini, koja je joลก 1946. uลกla u istoriju svojim romanom „Marsovske kronike, da je ลพiv, bilo bi to jako drago. Verovatno bi mu bilo joลก i draลพe da je doฤekao da ฤuje da je toliko toga ฤime je on opisivao Mars bilo taฤno.
Joลก tokom marsovske zime 2006/ 2007. NASA-in orbiter uoฤio je na tom planetu pahulje, taฤnije na juลพnom polu, doduลกe takve pahulje koje su poticale od CO2. Joลก je jedino „Phoenix“ imao adekvatnu opremu za laserima da uoฤi sneg 2009., samo ovaj put to je bilo to, a sada je to konaฤno dokazao Ajmerik Spiga, istraลพivaฤ u Laboratoriji za meteoroloลกku dinamiku u Parizu. Ovaj „meteoroloลกki prognostiฤar za druge planete“ objasnio je u ฤlanku u Nature Geoscience kako to funkcioniลกe. Od ranije je bilo jasno da sneg na Marsu pada samo noฤu, da nekad Marsom noฤu ฤak divljaju prave sneลพne viลกesatne oluje, prenosi Express.
Spiga je s kolegama uneo svu silu podataka sa „Phoenixa“ u kompjuter i shvatio da, prvo, tokom dana na Marsu nema snega, uopลกte nikakvih padalina, zato ลกto ฤestice u oblacima, a pritom se misli na vodu, upijaju ono malo, ali sasvim dovoljno sunฤeve svetlosti da ostanu u plinovitom stanju. Noฤu se, meฤutim, sve hladi, ฤestice vode postaju kristali leda, poฤinju da emituju infracrveno, hladi se i atmosfera odmah ispod oblaka, dolazi do vetrova i poฤinje da pada. Vrlo ฤesto taj sneg ni ne dosegne tlo, sliฤno kao kad na Zemlji kiลกa ispari pre nego ลกto uspe da padne na jako zagrejanu povrลกinu. A i onaj sneg koji uspe da padne na Marsovu povrลกinu, vrlo je redak i vrlo je verovatno da uvek ispari veฤ sledeฤeg jutra. Tako ispada da Zemlja nema ekskluzivnu ฤast da ima snijeg. Uostalom, po svoj prilici ga ima i Titan, kao ลกto su u svojim romanima predviฤali i Artur Klark u „Pesmama daleke Zemlje“ i Stanislav Lem u „Fijasku“, samo ลกto je to sneg saฤinjen od petro- ili nekih drugih hemikalija i joลก na puno niลพim temperaturama.
The planet is profoundly alien in many ways but scientists have found that snow falls on Mars every night https://t.co/pyAU7DICoV pic.twitter.com/0p72EAq0QR
— The Times and The Sunday Times (@thetimes) August 21, 2017
Ipak, neke planeti imaju neลกto ลกto Zemlja definitivno nema. Joลก i pre Vojagerovih puteลกestvija, nauฤnici su raฤunali da je vrlo moguฤe da na Uranu i Neptunu postoji โ kiลกa dijamanata, a istraลพivanje predstavljeno u Nature Astronomy pokazuje da je to apsolutno moguฤe, ฤak praktiฤno neizbeลพno. Njih 15-oro sa Univerziteta Stanford provelo je pet dana motajuฤi se u podzemlju tamoลกnje Nacionalne akceleratorske laboratorije i petljajuฤi sa elektronskim laserom i rendgenskim zracima. A onda, ukoฤeni od skuฤenog prostora i uลพasno neispavani, odjednom su uspeli ono ลกto su naumili; da ubace ugljene atome iz plastika u tetraedarsku kristalnu strukturu. Prevedeno na ljudski jezik, od plastike su napravili dijamante. Bili su to kristali oko hiljade milimetra, ali su nauฤnici time dokazali da u uslovima kao ลกto su oni u plinovitim planetama kao ลกto su Uran i Neptun, nastaju dijamanti. Uz tu razliku ลกto kod njih ti kristali u plinovitom i jezivo zgusnutom okruลพenju, padajuฤi prema ฤvrstoj, stenovitoj jezgri, mogu samo da rastu i to do veliฤina od milijuna karata. To padanje treba shvatiti uslovno. Poลกtenije je reฤi da ti dijamanti tonu kroz sve zgusnutije i sve toplije tkivo tih planeta, a govorimo o hiljadama stepena Celzija, prolazeฤi kroz sve povoljnije uslove za sve brลพi rast svoje kristalne, dijamantske reลกetke.
Kada je Artur Klark pisao svoju „Odiseju u svemiru 2061.“, ลกto je bio treฤi nastavak ciklusa od tri, uslovno reฤeno ฤetiri knjige, sasvim se pozabavio jednom od krajnje intrigantnih posledica uniลกtenjem Jupitera na kraju drugog nastavka ciklusa, „Odiseje 2010.“. Tamo je ispriฤao da je meganapredna civilizacija veฤ duhovnih biฤa od Jupitera napravila minijaturnu zvezdu, ลกto fiziฤki nije nimalo nemoguฤe iz nekih razloga, kako bi biฤa na Jupiterovom satelitu Evropa mogla da ima toplinu i ubrzano da evoluira. Jupiter je postao zvezda/sunce koje kruลพi oko Sunca, Zemljanima je u treฤem delu bilo najstroลพe zabranjeno da se spuลกtaju na Evropu, a kad se neko nesreฤnim sluฤajem sruลกio sa svojom letelicom, naiลกao je na ogromnu koliฤinu krhotina dijamanata i celu jednu dijamantnu planinu koja je usled teลพine potonula u tlo. Klark se posluลพio teorijom po kojoj je Jupiter tako ogroman i tako bogat raznim hemikalijama, tako i ugljenikom, da u svojim plinovitim omotaฤima usled jezivih pritisaka i temperature proizvodi ogromne koliฤine dijamanata. A oni onda zbog svoje teลพine polako tonu prema srediลกtu.
Klark je tako zamislio Jupiter poput, recimo, breskve sa dijamantnom koลกticom, odnosno dijamantnom ฤvrstom jezgrom veliฤine otprilike Zemlje. Kad je Jupiter u njegovoj drugoj „Odiseji“ eksplodirao, Zemljani su naiลกli na „siฤuลกnu krhotinu“ toga veliฤine Zemlje. S poslednjim istraลพivanjem kojim su dokazani procesi za nastanak dijamanata u Neptunu i Uranu, dijamantna jezgra Jupitera joลก je izvesnija.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com